Svake godine ista, al posve drugačija priča.
Kontradiktorno zvuči? Nije to ništa naspram života. Ovo pak zvuči patetično? Fuj, patetiku si nisam dozvoljavala prije 30-te, ali od kad sam se suočila s njom, dozvoljavam si puno više. Te tridesete i posao usko su vezani pojmovi.
Činjenica da sam radoholičar stoji, kao i činjenica da sam sve te poslove, do tridesetih, doživljavala kao zabavu. Istina, neki jesu bili manje zahtjevni. Igra, način na koji pretačem, spajam, modeliram svoje interese, talente i lekcije s onim što se od mene traži. Postojale su situacije kada se od mene nije tražilo ništa, tada je na meni, mojoj kreativnosti i promišljenosti, bilo da nešto smislim. Bilo je trenutaka kad je taj smišljeni koncept imao smisla, i tražio je podršku i pomoć okoline, a bilo je i onih u kojima sam uporno uvjeravala sebe da znam najbolje, i da mi svatko tko se na putu nađe, na neki način smeta.
Nisam prije tridesete razmišljala, a i kako bih kad nisam razumjela, da svi oni koji mi se nađu na putu tijekom određenog perioda, imaju svoj zadatak. U poslu? Da, i u poslovnom smislu, kao u svim ostalim aspektima života. Nekad je na redu osvještavanje, nekad podrška, nekad učenje nekog novog gradiva, koje možemo pokušati preskočiti, ali ono će nas opet na neki način zaskočiti. Eto, zarola se tako koja godinica, i onda shvatiš… puno toga shvatiš. Svake godine iznova nešto shvatiš, ako želiš. Shvatiš da si se manje bojao krađe ideja, da si s manje kompleksa tražio pomoć, da si se manje zamarao nebitnim detaljima i više igrao. Da si napokon rasteš i da te od toga boli kičma, jer da nije bilo sve te osnove u dvadesetim, kako bi uopće bio spreman na tridesete, uvjetuju jedne druge.
Zez je to, a njih ne možeš zeznuti, godine nikako, kao ni iskustvo. Zato danas ne brzam po novu reklamu, brzam po novu lekciju. Moj glas može biti poklonjen talent, što dugo nisam razumjela u potpunosti, ali on ne isključuje moje ostale talente. Dan po dan, sat po sat, brusim svaki. Od slušanja, do argumentiranja. Od disanja, do tona u glasu. Od izbora riječi, do pozicioniranja pojedine u rečenici… takva je odluka i za 2019. godinu.
Samo nastavimo gdje smo stali. Teoretiziranje zamijenimo praksom. Nek nam je sa srećom. Igrajmo se!
